Kad dijete dobije dijabetes tipa 1: „Dijabetes je bolest obitelji, a ne samo djeteta”
14. studenoga 2026.
U Hrvatskoj je više od 400 tisuća oboljelih od dijabetesa, iako stručnjaci procjenjuju kako je brojka i veća od pola milijuna osoba. Kako izgleda život obitelji nakon dijagnoze dijabetesa tipa 1? Koliko suvremena tehnologija olakšava svakodnevicu i s kakvim se izazovima djeca susreću u vrtiću i školi? Tvrtko Mrkonjić, član Zagrebačkog dijabetičkog društva i otac djevojčice kojoj je dijabetes dijagnosticiran u četvrtoj godini života, podijelio je svoje dugogodišnje iskustvo. Cijeli razgovor s Tvrtkom o dijabetesu poslušajte ovdje.
Kada je njegova kći imala četiri godine, Tvrtkova obitelj suočila se s dijagnozom dijabetesa tipa 1. U njihovoj obitelji prije toga nije bilo oboljelih, pa nisu ni imali dovoljno znanja o bolesti. Prvi znakovi koji su ih upozorili da nešto nije u redu bili su pojačana žeđ, učestalo mokrenje i gubitak težine.
„To se dosta lako prepozna ako znate o čemu se radi”, prisjeća se Tvrtko. Nakon laboratorijske pretrage krvi dobili su poziv da se hitno jave u bolnicu, gdje je potvrđena dijagnoza i započelo liječenje.
Dijabetes tipa 1 autoimuna je bolest kod koje gušterača ne proizvodi inzulin, zbog čega je osobama s tom dijagnozom potrebna inzulinska terapija. Za razliku od dijabetesa tipa 2, prehrana i zdrave životne navike kod dijabetesa tipa 1 ne mogu zamijeniti inzulin.
Od bolnice do svakodnevice: roditelji moraju naučiti puno više od očekivanog
Nakon dijagnoze njegova je kći provela desetak dana u bolnici. U tom su razdoblju liječnici određivali potrebnu terapiju i dozu inzulina, a roditelji su dobili osnovnu edukaciju o životu s bolešću.
No, kako kaže Tvrtko, jedan od najtežih trenutaka bio je upravo izlazak iz bolnice.
„Jedan od najtežih trenutaka je ono kad te puste iz bolnice i sad si sam. Odmah su nam rekli pedijatrijski endokrinolozi da smo zapravo mi ti koji ćemo biti doktori, a ne oni. Mi ćemo više znati o bolesti nego što oni koji su školovani za to što znaju.”
Slijedilo je razdoblje učenja, prilagodbe i stalnog praćenja razine šećera u krvi. Prije deset godina to je značilo i više od deset mjerenja dnevno, ubodima u prst. Roditelji su morali naučiti kako reagirati na promjene razine šećera, uskladiti inzulinsku terapiju s obrocima i aktivnostima te prepoznati situacije koje zahtijevaju brzu reakciju.
Danas je svakodnevica njihove obitelji ipak znatno drukčija.
Senzori i inzulinske pumpe promijenili su svakodnevni život
Jedna od najvećih promjena u posljednjih deset godina odnosi se na razvoj tehnologije za praćenje i regulaciju dijabetesa. Senzori omogućuju kontinuirano praćenje kretanja razine glukoze, a alarmi upozoravaju na njezine značajnije promjene. Inzulinske pumpe olakšavaju primjenu terapije i omogućuju veću samostalnost djece.
„Više nije da znamo koliki je šećer u nekom trenutku, nego sada znamo u svakom trenutku kamo šećer ide i koliki je”, objašnjava Tvrtko.
Senzor se postavlja na tijelo i mjeri glukozu u međustaničnoj tekućini. Njegova je prednost što roditelji i dijete mogu pratiti promjene tijekom dana, ali i noći, bez potrebe za čestim mjerenjem iz prsta. U kombinaciji s inzulinskom pumpom tehnologija omogućuje bolju kontrolu bolesti i jednostavnije obavljanje svakodnevnih aktivnosti.
Za roditelje je posebno važna mogućnost praćenja tijekom noći. Prije senzora Tvrtko i njegova supruga znali su se buditi nekoliko puta kako bi provjerili razinu šećera u krvi svoje kćeri. Danas ih alarm može upozoriti na promjene, što je značajno promijenilo i kvalitetu njihova sna.
Njihova kći danas je tinejdžerica i sve samostalnije upravlja svojom terapijom. Sama kontrolira rad inzulinske pumpe, a uz odgovarajuću tehnologiju može ići u školu, baviti se sportom, putovati i sudjelovati u uobičajenim aktivnostima svojih vršnjaka.
Najveći izazov ponekad nije bolest, nego nerazumijevanje okoline
Iako je njihova najbliža okolina dobro reagirala na dijagnozu, Tvrtko kaže da su se problemi pojavljivali upravo ondje gdje su očekivali podršku – u vrtiću i kasnije u obrazovnom sustavu.
Iskustva obitelji razlikuju se od ustanove do ustanove. Neki roditelji nailaze na razumijevanje i spremnost na suradnju, dok drugi moraju objašnjavati bolest, njezine specifičnosti i potrebe djeteta.
Njegova je obitelj, primjerice, nakon dijagnoze dobila poziv iz vrtića da potpišu ugovor za boravak djeteta od samo četiri sata dnevno. Tvrtko je morao kontaktirati različite institucije kako bi pronašao rješenje. Na kraju je vrtić ipak omogućio osmosatni boravak, no slične situacije, kaže, događaju se i drugim obiteljima.
„Problem je u neznanju. Ja ću priznati, ni ja prije nisam znao ništa o dijabetesu. Imao sam prijateljicu s dijabetesom, ali nisam razumio kroz što prolazi. Sad znam.”
Neznanje se, prema njegovu iskustvu, ne zaustavlja na vrtiću. Spominje i slučajeve djece kojoj se postavljaju prepreke pri upisu u određene srednjoškolske programe, iako dobro reguliran dijabetes uz odgovarajuću terapiju i praćenje ne znači da dijete ne može sudjelovati u uobičajenim aktivnostima.
Zato je važno da odgojitelji, učitelji, nastavnici i druge osobe koje svakodnevno dolaze u kontakt s djecom razumiju što dijabetes tipa 1 znači, koje su potrebe djeteta i kako postupiti u određenim situacijama.
„Dijabetes je bolest obitelji”
Dijabetes tipa 1 ne utječe samo na dijete kojem je dijagnosticiran. On mijenja organizaciju cijele obitelji – od planiranja obroka i aktivnosti do putovanja, noćnog odmora i svakodnevnih obveza.
„Dijabetes je bolest obitelji, to nije bolest djeteta. Najmanje o dijabetesu razmišlja moja kći. Puno više razmišljam ja”, kaže Tvrtko.
Roditelji se, osim s medicinskim aspektom bolesti, suočavaju i s administrativnim izazovima. Prava i potpore postoje, no njihovo ostvarivanje često zahtijeva prikupljanje dokumentacije, odlazak na različite adrese i prolazak kroz postupke koji dodatno opterećuju obitelji.
Tvrtko smatra da bi sustav trebao biti jednostavniji i bolje prilagođen potrebama djece s kroničnim bolestima. Posebno ističe da roditelji često ne znaju koja im prava pripadaju, zbog čega je važno da informacije budu dostupne i razumljive.
Podrška drugih obitelji: nitko ne mora prolaziti kroz to sam
Nakon što je njegova kći dobila dijagnozu, Tvrtko se uključio u Zagrebačko dijabetičko društvo. Tražio je odgovore, želio naučiti više o bolesti i upoznati ljude koji prolaze kroz slična iskustva.
Danas ističe koliko mu je ta podrška značila. U udruzi članovi razmjenjuju informacije, iskustva i praktičnu pomoć, a zajednički se zalažu i za poboljšanje prava osoba s dijabetesom.
Jedan od važnih rezultata njihova djelovanja, navodi, bila je dostupnost senzora za djecu do 18 godina putem HZZO-a. Udruga je aktivno sudjelovala u zagovaranju njihova uvrštavanja na listu, čime je suvremena tehnologija postala dostupnija obiteljima.
Osim praktične pomoći, važan su dio djelovanja i druženja, aktivnosti za djecu te obiteljski kampovi. Za roditelje koji su tek dobili dijagnozu posebno je vrijedno razgovarati s ljudima koji razumiju kroz što prolaze.
Zagrebačko dijabetičko društvo okuplja osobe s dijabetesom, njihove obitelji, ali i stručnjake, liječnike i medicinske sestre. Članovi ne dolaze samo iz Zagreba, nego i iz drugih dijelova Hrvatske.
„Nema kukanja. Treba se uhvatiti u koštac s bolešću”
Kada bi se mogao vratiti deset godina unatrag, u vrijeme kada je njegova kći dobila dijagnozu, Tvrtko bi sam sebi poručio da se što prije treba informirati, učiti i prilagoditi novoj svakodnevici.
„Nema kukanja. Mora se s tim uhvatiti u koštac, prilagoditi život i odmah se time baviti. Dvadeset četiri sata je naporno, ali nije rocket science.”
Danas, s deset godina iskustva, ističe da mu je život s dijabetesom omogućio i bolje razumijevanje vlastitog tijela, prehrane i načina na koji organizam funkcionira. Kaže i da je iskustvo dodatno povezalo njihovu obitelj.
Njegova je poruka roditeljima koji se tek suočavaju s dijagnozom da se informiraju, potraže stručnu pomoć i ne ostanu sami. Uz odgovarajuću terapiju, znanje, tehnologiju i podršku okoline, dijete s dijabetesom tipa 1 može odrastati, učiti, baviti se sportom i živjeti ispunjen život.
Razgovor je dio BabyRoom podcasta. Sadržaj je informativnog karaktera i ne zamjenjuje savjet liječnika ni individualne upute zdravstvenih stručnjaka.
