Kako razvijati empatiju kod djece? Počinje od načina na koji ih slušamo

15. studenoga 2026.

Empatija se često opisuje kao sposobnost da se stavimo u tuđe cipele. No ona podrazumijeva i nešto više od razumijevanja kako se druga osoba osjeća – važno je da joj svojim riječima i ponašanjem pokažemo da smo je doista razumjeli.

Upravo zato razvoj empatije kod djece ne počinje tek onda kada se susretnu s vršnjacima, posvađaju s prijateljem ili trebaju podijeliti igračku. Počinje mnogo ranije, u svakodnevnim odnosima s odraslima koji ih okružuju.

„Djeca uče od nas odraslih. Ona dođu na ovaj svijet i upijaju ono što vide i čuju oko sebe. Ako ne odrastaju u okruženju koje pokazuje empatiju, naravno da je neće naučiti”, objašnjava Ivan Hamunajec, suradnik poznate udruge Mali zmaj.

U razgovoru za BabyRoom podcast govori o tome kako se razvija empatija, zašto je važno djecu učiti prepoznavati emocije i što roditelji mogu učiniti u svakodnevnim situacijama kako bi poticali emocionalnu pismenost.

Prvi korak: naučiti prepoznati vlastite osjećaje

Da bismo mogli razumjeti kako se osjeća netko drugi, važno je najprije naučiti prepoznati i opisati vlastito emocionalno iskustvo. Djeca osjećaje često doživljavaju intenzivno, ali ih ne znaju uvijek imenovati. Njihov vokabular još se razvija, pa im odrasli mogu pomoći tako što će im ponuditi riječi kojima mogu opisati ono što proživljavaju.

Hamunajec to uspoređuje s učenjem novih riječi. Kada dijete nacrta automobil i kaže da je nacrtalo auto, roditelj može dodati: „Nacrtao si crveni auto.” Na sličan način možemo postupati i s emocijama. Ako je dijete ljuto, možemo mu pomoći istražiti osjeća li se možda povrijeđeno, razočarano ili uvrijeđeno.

Pritom nije cilj djetetu nametnuti objašnjenje onoga što osjeća, nego mu pomoći da pronađe vlastite riječi. Umjesto da zaključujemo umjesto njega, možemo pitati: „Jesi li ljut? Je li te nešto povrijedilo?” Tako postupno razvija sposobnost prepoznavanja i razumijevanja vlastitih osjećaja.

Djeca promatraju kako se ponašamo prema drugima

Roditelji su djeci prvi i najvažniji modeli ponašanja. No djeca ne uče samo kada im se izravno obraćamo i objašnjavamo što je dobro, a što nije.

Ona promatraju i kako razgovaramo s drugim ljudima, kako reagiramo kada smo ljuti, što govorimo o susjedima, prijateljima ili kolegama te kako se odnosimo prema onima s kojima se ne slažemo.

„Dijete ne promatra i ne sluša samo onda kada mu se mi obraćamo. Moramo biti autentični u onome što pokazujemo i radimo”, ističe Hamunajec.

Ako djetetu govorimo da treba biti ljubazno i prihvaćati druge, a istodobno pred njim ismijavamo ili omalovažavamo ljude koji su drukčiji od nas, šaljemo mu proturječne poruke. Djeca ih primjećuju, čak i kada mislimo da ne obraćaju pozornost na naše razgovore.

Zato je poticanje empatije puno više od razgovora o lijepom ponašanju. Ono uključuje i svakodnevni primjer koji djeca dobivaju u obitelji.

Najvažnija vještina? Slušati bez žurbe da ponudimo rješenje

Kada nam se dijete požali na problem, često odmah želimo pomoći. Pokušavamo ga utješiti, objasniti mu da će sve biti u redu, ponuditi rješenje ili ispričati vlastito iskustvo.

Iako su takve reakcije najčešće dobronamjerne, ponekad preskočimo ono što je djetetu u tom trenutku najpotrebnije – osjećaj da ga netko doista sluša.

„Slušanje je najvažniji, ali po meni i najteži alat u komunikaciji”, kaže Hamunajec.

Dijete možda ne traži savjet, već samo želi ispričati što se dogodilo, izraziti ljutnju ili tugu i osjetiti da ga roditelj razumije. Kada odmah uskočimo s rješenjem ili uspoređujemo njegovu situaciju s vlastitim iskustvom, možemo prekinuti komunikaciju umjesto da je produbimo.

To ne znači da dijete nikada ne trebamo savjetovati ili utješiti. Važno je, međutim, prepoznati kada mu je potrebno da ga najprije saslušamo.

Posebno je važno dopustiti djetetu da osjeća ono što osjeća. Ne moramo odmah uklanjati tugu, ljutnju ili razočaranje. Umjesto rečenica poput „Nemoj biti tužan” ili „Nemaš razloga za ljutnju”, možemo pokušati imenovati emociju i pokazati da je prihvaćamo: „Vidim da si tužan. Želiš li mi reći što se dogodilo?”

Zašto djeci ne bismo trebali govoriti: „Prestani plakati”?

Poruke poput „dečki ne plaču”, „nemoj plakati zbog gluposti” ili „nije to ništa strašno” djeci mogu poslati signal da su neke emocije nepoželjne ili da ih se trebaju sramiti.

No emocije same po sebi nisu ni dobre ni loše. One su dio našeg iskustva, a djeca trebaju naučiti kako ih prepoznati i kako se s njima nositi, a ne kako ih skrivati.

„Kada učimo djecu da ne pokazuju određene emocije, učimo ih da se toga treba sramiti”, upozorava Hamunajec.

To vrijedi i kada su roditelji sami tužni ili zabrinuti. Ne moramo pred djecom glumiti da je uvijek sve u redu. Ako primijete da se nešto događa, možemo im primjereno dobi objasniti kako se osjećamo i dati im do znanja da je riječ o osjećaju koji će proći. Time im pokazujemo da je u redu govoriti o emocijama, umjesto da ih potiskujemo.

Kako reagirati kada pogriješimo kao roditelji?

Nijedan roditelj ne može uvijek reagirati smireno. Dogodit će se da povisimo glas, izgubimo strpljenje ili reagiramo snažnije nego što smo željeli.

Važno je što ćemo učiniti nakon toga.

Hamunjac savjetuje da takve situacije ne guramo pod tepih. Kada se smirimo, možemo se vratiti razgovoru, objasniti što nas je uzrujalo i ispričati se za vlastitu reakciju ako smo pretjerali.

Pritom možemo jasno razdvojiti dvije stvari: djetetovo ponašanje i našu reakciju na njega. Isprika zbog načina na koji smo reagirali ne znači da opravdavamo ono što je dijete učinilo. Ona pokazuje da i odrasli preuzimaju odgovornost za svoje postupke.

Takvim primjerom djecu učimo da se nesporazumi mogu razriješiti razgovorom i da odnos ne mora završiti nakon jedne loše reakcije.

Empatija se razvija i kroz male svakodnevne situacije

Razvoj empatije ne zahtijeva posebne vježbe ni velike razgovore. Mnogo se toga može učiniti u sasvim običnim obiteljskim situacijama.

U razgovoru za BabyRoom podcast Hamunjac je izdvojio nekoliko konkretnih načina na koje roditelji mogu poticati emocionalnu pismenost i empatiju:

1. Posvetite djetetu punu pozornost. Kada razgovarate, pokušajte ne raditi istodobno nešto drugo. Ako je moguće, pronađite miran trenutak u kojem ćete se moći usredotočiti jedno na drugo.
2. Spustite se na djetetovu razinu. Kod manje djece čučnite ili sjednite kako biste bili u ravnini njihovih očiju. Govor tijela tako pokazuje da ste prisutni i da ih slušate.
3. Obratite pozornost na neverbalne znakove. Ton glasa, izbjegavanje pogleda, nemir ili povlačenje mogu vam pomoći da bolje razumijete kako se dijete osjeća.
4. Pomozite djetetu imenovati emocije. Ponudite mu riječi kojima može opisati svoje stanje, ali mu ostavite prostor da samo kaže što osjeća.
5. Ne žurite sa savjetima. Ponekad je dovoljno saslušati dijete i pokazati mu da razumijete što želi reći.
6. Pitajte dijete kako se osjeća i što misli. Dajte mu priliku da sudjeluje u rješavanju problema, primjerice da samo predloži kako može popraviti situaciju ili se ispričati.
7. Pohvalite trud, a ne samo rezultat. Umjesto da nakon utakmice prvo pitate je li dijete pobijedilo, pitajte kako mu je bilo i je li uživalo. Važno je da dijete osjeti kako primjećujemo njegov trud, a ne samo uspjeh.
8. Pokažite da i odrasli griješe. Ako ste reagirali neprimjereno, vratite se razgovoru i ispričajte se.

Kako razgovarati s tinejdžerima o emocijama?

Razvoj empatije ne završava u predškolskoj dobi. I adolescentima je potrebna podrška roditelja, premda je u tom razdoblju često ne traže na isti način kao ranije.

Tinejdžeri prolaze kroz razdoblje velikih promjena, traže vlastiti identitet i istodobno žele veću samostalnost. Sve to može utjecati na njihovo ponašanje i odnose s roditeljima.

Hamunajec ističe da je važno ostati dostupan za razgovor, ali i prihvatiti da dijete možda neće odmah prihvatiti naš poziv. Ako primijetimo da je potišteno ili se ponaša drukčije nego inače, možemo mu reći da smo to primijetili i pitati je li sve u redu. Ako ne želi razgovarati, ne moramo inzistirati. Važno je da zna kako smo tu kada bude spremno.

Poruka „Volio/voljela bih da mi kažeš ako te nešto muči. Tu sam za tebe” može biti dovoljna da dijete zna da ima sigurno mjesto kojem se može vratiti.

Kritizirajte ponašanje, a ne dijete

Empatija ne znači da trebamo prihvatiti svako djetetovo ponašanje. Djeci su potrebne granice, očekivanja i povratne informacije. No važno je kako ih iznosimo.

Umjesto da dijete etiketiramo riječima poput „glup si” ili „lijen si”, trebamo se usredotočiti na konkretno ponašanje i pokušati razumjeti što se iza njega krije.

Primjerice, ako dijete ima poteškoća u školi, razlog ne mora nužno biti nedostatak radnih navika. Možda prolazi kroz teško razdoblje, osjeća se loše ili se suočava s problemom o kojem još nije progovorilo.

Zato je važno dati mu priliku da objasni što se događa. Razumjeti djetetove osjećaje ne znači automatski opravdati njegovo ponašanje, baš kao što empatija prema drugoj osobi ne znači da se moramo složiti sa svime što radi.

Empatija je vještina koja se može razvijati cijeli život

Empatija ima prirodnu osnovu, ali se može razvijati i jačati tijekom života. Ivan Hamunajec je uspoređuje s motorikom: svi imamo određene predispozicije, ali ih iskustvom i vježbom možemo razvijati.

Predškolsko razdoblje posebno je važno jer djeca tada sve više stupaju u kontakt s vršnjacima i počinju uočavati da drugi ljudi ne misle i ne osjećaju isto što i ona. No poticanje empatije ne prestaje kada dijete krene u školu ili uđe u adolescenciju.

Roditelji ne moraju imati savršen odgovor na svako pitanje niti uvijek znati što reći. Ponekad je dovoljno zastati, saslušati, pitati kako se dijete osjeća i pokazati mu da je njegov doživljaj važan.

Jer djeca ne uče empatiju samo iz naših objašnjenja. Uče je iz načina na koji ih slušamo, kako razgovaramo s njima i kako se odnosimo prema ljudima oko sebe.

Cijeli razgovor poslušajte u BabyRoom podcastu.